Najveća ljubav slavnog pisca

Ivo Andrić

„Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!“
  Ivo Andrić

Pored grčkih boginja, historija pamti mnogo žena koje su bile inspiracija u književnom stvaralaštvu. One su poput vodilje iz sjenke donijele titule u tuđe živote. Ljubavi velikih pisaca od velike su važnosti za književnu scenu jer su velikani pisane riječi pronalazili inspiraciju u svojim muzama.

Ivan Ivo Andrić je bosanskohercegovački, hrvatski i srpski pjesnik, književnik i diplomata, rođen 9. oktobra 1892. u Travniku, a umro 13. marta 1975. u Beogradu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine
započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).

Ivo Andrić

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko – tematskih cjelina. Prvu fazu tvore lirika i pjesma u prozi obojena egzistencijalnim traganjem. Drugu fazu odlikuje Andrićevo okretanje pripovjedačkoj prozi i prelazak na srpsku ekavicu. Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima poput romana „Travnička hronika“ i „Na Drini ćuprija“.
Dokaz da prava ljubav postoji i da živi poslije smrti dokazuje nam Andrićeva životna priča, kao čovjeka koji je trideset godina volio i čekao jednu ženu. U književnom opisu Ive Andrića nalazimo pregršt ženskih likova, ali samo jedna od njih je Jelena, žena koje nema. Andrićeva
pripovijest o ženi satkana je iz tri dijela: Od samog početka; Na putovanju; Do dana današnjeg;

U prenesenom značenju ova tri dijela možemo tumačiti tako što ćemo prvi dio posmatrati kao jutro, drugi kao podne, a treći kao veče. Također, moguće je porediti i sa godišnjim dobima proljeće – ljeto – jesen, odnosno mladost, zrelost i starost.

Ono što je karakteristično za djelo „Jelena, žena koje nema“ jeste činjenica da ona nema fabulu, što znači da se ne može prepričati. Ona je poput najljepšeg sna. Sam Andrić priča u prvom licu jednine, priča da svoju Jelenu najčešće viđa od proljeća do jeseni, na različitim mjestima, u sobi kraj otvorenog prozora, na putovanjima, na praznom sjedištu kupea, predsoblju među stvarima, na ulici…
Motiv svjetlosti je izuzetno bitan jer vidi je u polumraku i vidi je u noći crvenih zvijezda međutim, čim se uključi svjetlost ona nestane.


„Pretrnuo sam i u istom trenutku nesvesno posegnuo za prekidačem pored vrata. Planula j bela svetlost i trenutno ugasivši crven prozor obasjala predsoblje i sve što je u njemu. Na podu su ležali koferi, dva mala i jedan veliki, i po njima popreko bačena moja planinska pelerina od tamnozelenog sukna.“

Lirski subjekt, kao sav normalan svijet, teško se miri sa svojim nestankom na ovoj planeti.
Nestanak Jelene nagovještava kraj i on očajnički želi da je ponovo sretne. Jednom, u licu nepoznate žene ugledao je Jelenu, ali od silne gužve ne uspijeva da joj priđe bliže i ona se gubi u masi. Drugi put, slična situacija ponavlja se na stadionu. I on iz tog razloga sve češće posjećuje takva mjesta. Jedanput je čak počeo razgovor s Jelenom, ali od galame nije mogao
razabrati njene riječi. Napokon shvata da je nema.


„Budim se u svetu svoga sadašnjeg života, znači: u svetu bez Jelene. Živim sa ljudima, krećem se među predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove… Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.“


Ali, on se ne predaje – očekuje njeno pismo, gdje kaže:
„Nikad neće pisati? Ne postoji? … Dobro, neće i ne može pisati. Nikad. Ali kad bi sutra osvanulo njeno pismo sa porukom….“
Jedne prilike, dok je šetao, pred njim je iskrsla bijela hartija puna crnih slova i on je čitao Jelenino pismo koje nikad nije primio. U pismu mu ona predlaže mu da se negdje sretnu ili ga poziva da svrati na dan – dva u malo mjesto na moru. Jednog proljetnog dana mu je prišla i spustila ruku na njegovo rame.
„To je više bila misao na žensku ruku. Kao senka je počivala na mom ramenu, ali kao senka koja ima svoju nemerljivo malu, pa ipak stvarnu težinu i isto takvu mekoću i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svečano krut.“

Ko je zapravo Jelena?
Andrić je bio poznat po svojoj zatvorenosti, neki su ga smatrali samotnjakom, a on je u ovoj priči iznio osjećanja za koja niko nije ni slutio da postoje u dubini njegovog srca. Svi su mislili da je Jelena samo plod njegove mašte, ne sluteći da Jelena zaista postoji. Andrić je iskreno volio jednu ženu, ženu koja ne može biti njegova, zato je i nema. Nisu znali da je
zaljubljen u Milicu Babić – Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu suprugu svog prijatelja Nenada Jovanovića. Ona je za njega daleka, divna i nedostižna.
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. Godinu i pol nakon smrti njenog muža, postala je Andrićeva žena! Tek kad su se vjenčali, priznao je da je upravo ona Jelena, žena koje nema! Čak i u kasnoj starosti nastavio je da se udvara svojoj jedinoj ljubavi putem
ljubavnih pisama što svjedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.

Ivo Andrić i Milica Babić – Jovanović

Neki od najljepših citata koje je Andrić napisao za Jelenu su:


„Ovog trenutka mislim da će ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao leptir iz čahure, i otići svetom da obilazi prozore živih.“
„Žena na kasi primila je rasejano novčanicu, a kad je htela da vrati ostatak i podigla pogled do Jeleninog lica, odjednom je ustala i stojeći predala joj novac.“

Bio sam potpuno zanesen gledajući kako se svak ko čarolijom menja čim pogleda Jelenu u lice.“
„Tako sam putovao svetom, najsrećniji čovek sa najlepšom ženom kakva se mogla samo sagledati u predvečerje dugog dana mog samotničkog leta, punog odricanja.“
„Živim sa ljudima, krećem se među predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove.“
„I svaku od tih žena ja sam za trenutak gledao kao nju, a onda je odmah tonula i odlazila sa talasom telesa, kao mrtva, više nego mrtva, jer nije Jelena niti je to ikad mogla biti.“

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *