Ispovijedi i druge priče Ive Andrića

U svojim pripovijetkama Andrić piše o aktuelnim temama toga doba. Njegova djela služe kao ogled trenutka u kojem su nastali. O Andrićevim romanima se govori mnogo, tako da nam se čini da su pripovijetke i novele nepravedno zanemarene.


Knjiga Ispovijedi i druge priče našeg jedinog Nobelovca, podijeljena je u tri dijela. U prvom dijelu obuhvatio je pripovijetke franjevačkog ciklusa, dok s drugi dio bavi bosanskom svakodnevnicom, a u trećem dijelu ističe se Pismo iz 1920. godine koje zaključuje cijelu knjigu, ali i njegov cjelokupan opus ili ga ipak najavljuje? Prvi dio zbirke bavi se franjevačkim ciklusom. Bosanski franjevci su česti likovi u Andrićevim djelima, spomenut ćemo samo neka: Prokleta avlija, U vodenici, Trup, Sala u Samsarinom hanu, Čaša, U masarfikani, U Zindanu, Ispovijed, Napast, Proba, Travnička hronika, Mustafa Madžar, Za logorovanja, Mara Milosnica, Put Alije Đerzeleza. On im daje važnu historijsku ulogu, kako vjersku tako i narodnu. O njima piše sa velikim poštovanjem, stvorio je mnoge plemenite, šaljive, poštene i pobožne likove, poput mirnog i razboritog starca fra Petra; redovnika, požrtvovanog vjernika i mučenika fra Marka Krnete; dobroćudnog fra Stjepana; duhovitog Serafina i mnogih drugih. U tom vremenu su oni bili jedini predstavnici naroda.

Ono što zadivljuje kod Andrića dok čitamo pripovijetke o fratrima jeste činjenica da je on mnogo poznavao mentalitet fratarskog života. Franjevački ciklus se sastoji od deset pripovijetki koje počinju pomalo neobičnom pričom koja donosi mnoge običaje iz bosanskog života. U ovim pripovijetkama susrećemo dobro nam znane Andrićeve likove fra Petra, fra Miju i ostale te ih pratimo u njihovim doživljajima.

Pripovijetke drugog dijela zbirke donose nove teme, a radnja je u većini slučajeva smještena u postosmanlijsko doba. U svom cjelokupnom opusu Andrić opisuje živote malih ljudi u određenom historijskom konceptu. Andrić tako čitaocu predstavlja junake prepoznatljivih karaktera, autentičnih, a ipak znanih sudbina, istovremeno prožimajući njihove životne priče neskrivenom ironijom, latentim humorom i pritajenim saosjećanjem. Tu se posebno ističu dvije pripovijetke: Mara milosnica, koja govori o zlu uzrokovanom ljepotom žene te Bife Titanik, koja prikazuje period židovskog stradanja.

U treći dio zbrike Andrić je smjestio Pismo iz 1920. godine. Govori o sjećanju na Bosnu i o tome kako je Bosna divna i neobična zemlja, a istovremeno zemlja mržnje i straha. Prikazana je raznolikost bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta. Priča je struktuirana tako da govori o jednom, a istovremeno kritikuje drugo. Ovaj dio zbirke je nekoliko puta zloupotrebljen kako bi se dokazale neke hipoteze po kojima Andrić piše o mržnji. “Ne mrzim nikoga; osim one koji mrze druge ljude, i još, ponekad, one koji preziru umetnost.” (Andrić, 1976: 183).

Premda je pisao o zlu i mržnji, njegova želja je bila da priča koju je napisao bude čitana u bilo kojem vremenu, bez obzira na njenu temu i oblik i da ne bude zatrovana mržnjom, već vođena širinom i pokrenuta ljubavlju i slobodom čovjekovog duha.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *